Ujutro rano je nepregledna kolona krenula za Prnjavor. Konjska i volovska kola su škripala dok su vojnici gurali i tukli konje i volove da brže idu. Ni stoka više nije imala snage pa je već krv curila poslije svakog udarca bičem. Bilo mi je žao te stoke i konja i da sam imao snage najradije bi tog vojnika opaučio tom istom kandžijom. Onako oznojeni išli smo i davili se u prašini tih drvenih točkova. Znoj je curio a prašina se lijepila preko nas.
Ponekad su nailazila auta sa starješinama. Namršteni i dobro uhranjeni ličili su mi više na neprijatelje nego na vlastite oficire. Mi smo se morali onako umorni što brže skloniti u kraj da nas auto ne pregazi. Starješine nisu htjele ni sekunde čekati a i zašto bi , za njih smo bili samo obična stoka koja je toliko glupa da neće brže da se skloni kad oni dolaze
Rika volova se najviše čula a kad sam pogledao u nebo vidio sam jata ptica u zraku. Nadlijetali su nas i kružili kao lešinari. Iza nas je išla kuhinja pa smo pokušali da izvučemo nešto za pojesti ali ni kuhari nisu već odavno ništa imali od hrane kod sebe. Usput smo sretali civile koji su stajali pored puta i čekali hoće li još jednom da vide nekog od svoga da ga zagrle i pozdrave ili tutnu nešto od hrane u zavežljaju. Civili su vikali da nam žele sreću i ostajali su mašući iza nas.
Kako se kolona dalje kretala tako se smanjivao sve više i više broj vojnika. Neizvjesnost je postajala sve veća , živci zapeti kao strune i ljudi su koristili svaku priliku da pobjegnu. Tog dana predveče smo stigli u Prnjavor. Neznam da li sam više bio gladan , žedan ili su me više noge bolile od marša. Snabdjeli smo se sa hranom najeli i osvježili tako da je sad malo bolje bilo.
- april 1941. godine
Rano ujutro produžili smo prema Derventi. Kuhinje nismo imali tako da smo se morali naizmjenično izvlačiti iz stroja i moliti po obližnjim kućama da nam nešto daju da preživimo do prvog grada jer stajanja nije bilo. Vidim ovaj kraj mene je svezao sada na pušku neku špagu pa je nosi ko normalan vojnik a ne kao lovac. Primijetio je i on da ga gledam pa se osmjehnuo kao da je htio reći eto sad sam i ja pravi vojnik sa puškom na ramenu.
Došli smo u Derventu i uglavnom bili rasporedjeni po obližnjim kućama dok je moja desetina zanoćila u školi. Bili smo gladni i scrpljeni ali to nije smetalo da većina poliježe po podu i odmah zaspi , mislim da ni najljepši krevet nije bio tako mekan kao te daske.
Moja je desetina preuzela stražu te večeri. U neko doba noći se začula galama u dvorištu škole. Pet vojnika je predalo puške civilima i zajedno sa njima pošlo bježati. Odmah se odnekud pojavio narednik i naredio našoj desetini da podje za bjeguncima i da se nevraćamo ako ih neuhvatimo. Još nije ni prestao sa svojom prijetnjom a ja sam pomislio da bi možda to bilo i najbolje da se niko nevrati. Da nam bar hoće obezbijediti da imamo šta jesti i piti pa bi bilomanje bježanja.
To je bilo ganjanje pravo. Oni bježe sa puškama bez municije a mi ih ganjamo sa puškama bez municije , mislim da bi svi bili brži da smo ih samo pobacali po putu, ali nismo smjeli , ko bi poslije naredniku na oči. Poslije kraćeg ganjanja pohvatali smo bjegunce i predali ih u komandu u Derventi. Bila je to trka ko će koga prije stići ili bolje da kažem , maraton bez pobjednika.
Bilo mi ih je žao tih momaka ali šta sam mogao , bio sam na straži i tu nije bilo šale. Da ih nismo uspjeli uhvatiti onda bi mi nadrljali još gore a šta bi nam ludi narednik smislio poslije za kaznu to samo on zna jer je za ovo kratko vrijeme već bio poznat po svojim kaznama koje smo htjeli ne htjeli zapamtili za čitav život.
- april 1941 godine
Postrojili smo se rano ujutro u kolonu za doručak i baš u tom trenutku je naišla eskadrila njemačkih aviona. Bacili su bombe i opet pošli mitraljirati po nama. Ja sam se bacio na zemlju i odpuzao do jednog brdašca. kad sam se okrenuo vidim naš kuhar htio se zavući ispod stola pa je onako bježeći ponio i sto na ledjima. Dotrčao je do ulaza u zgradu a sto je ostao na štoku vrata sa vanjske strane. Jadan , onako debeo se zapuhao tako da su ga poslije dugo polijevali vodom da dodje sebi.
Taj dan smo ostali bez doručka jer su nas odmah postrojili i naredili marš za Bosanski Brod. Mojoj desetini je naredjeno da se pobrine za ranjene i mrtve i onda poslije toga da požurimo i stignemo kolonu. Bilo je dosta mrtvih i ranjenih kako oficiri rekoše – poginuli su časno za domovinu. Časno za domovinu , mislim se ja a ni metka u pušci nisu imali. Ranjene smo ostavili po kućama a mrtve smo skupili i odredili mještane koji će ih sahraniti. Prepoznao sam u poginulima Stojčić Ostoju i Desančić Ostoju is sela Milosavaca.
Mitraljez im je sasjekao noge pa su odmah iskrvarili. Malo dalje sam našao pušku zavezanu špagom pa me baš srce zabolilo. Kako me samo pogledao ponosno jer je i on kao pravi vojnok postao. Položio sam ga kraj ostalih i zaklopio mu oči koje su ostale otvorene. Ni ime mu nisam znao ali po osmjehu mislim da je dobar čovjek bio. Nastavili smo odmah dalje i negdje u Bosanskim Lužanima smo stigli našu četu koja je bila odredjena kao prethodnica.
Rasporedili su nas u strijelce i tako smo krenuli u pravcu Bosanskog Broda iako niko od nas nije imao municije. Iznenada je počela pucnjava. Civili su pucali po nama iz žbunja. Naša četa se raspršila na sve strane. Nastala je opšta gužva , rika volova , konji su se propinjali na zadnje noge i bježali na sve strane , opšta panika je nastala. Nije bilo nikakve komande a i kakva će da bude kad je samo straža po dva metka imala i to je bilo sve. Odjednom se sve utišalo i smirilo tako da su nas starješine opet postrojili.
Putnički voz je nailazio kraj nas kad su se opet avioni pojavili. Pošli su da pucaju po vozu koji se zaustavio i po nama. Putnici su istrčavali iz voza i bježali prema nama , prema vojsci , nadajući se zaštiti. Nismo mogli ni sebe zaštititi sa praznim oružjem pa nas je još više bijes uhvatio dok smo gledali kako žene i djeca padaju pod mitraljeskom vatrom aviona. Bilo je na desetine mrtvih i kod civila i kod nas. Nismo imali više vremena za sahrane jer je došla naredba za pokret. Osvrnuo sam se i vidio desetine mrtvih oko mene i onda mi je tek postalo teško.
Prolazim kraj majke i djeteta , pokušala je da zaštiti djevojčicu svojim tijelom ali je avionski rafal sasjekao obadvije. Bili smo gladni i žedni ali mi se povraćalo od tih prizora. Iza nas je išla kuhinja sa praznim kazanima koji su prazni lupali na kolima. Vojnici su namršteni dobacivali kuharima da im daju bilo šta da jedu ali se ništa nije dogadjalo. Pred samim Bosanskim Brodom odjednom je došlo naredjenje da se svi u jarak sklonimo. Polijegali smo htjeli nehtjeli jer više ni snage ni volje nismo imali. Pomislio sam da je sreća što moja rada sad sjedi kod kuće u sigurnosti jer što smo dalje išli sve je bilo gore i gore.
Nakon desetak minuta pauze , odjednom dodje komanda da se vraćamo nazad za Derventu. komešanje nastade ali nije bilo protivljenja , morali smo se okrenuti onako umorni pa nazad na pješačenje. Volovi su padali od umora a mi nismo imali ni metak da im pekratimo muke.
Došlo je naredjenje da idemo prema Doboju.
Povremeno je kraj nas nailazio koji putnički auto sa višim oficirima. Derali su se iz auta na niže oficire da zaustave kolonu dok gospoda prodje.Kod sela Plehana su opet civili pucali po nama sa obližnje crkve i iz žbunja. Tada smo dobili naredjenje da pohvatamo civile koji su po nama pucali. Prvo smo zastali jer niko nije imao municije ali smo naredjenje morali izvršiti pa smo sa praznim puškama krenuli na njih.
Na znak narednika čitav moj vod je nagrnuo vičući na civile. Svi smo ustali i pošli trčati prema šumici. Vjerovatno su se prepali gomile pa su još opalili po metak i pošli bježati na sve strane. Dvojica naših vojnika su pali lakše ranjeni a mi smo videći da neprijatelj bježi nekako dobili snagu i još brže potrčali. Civili su pošli bacati puške , padati i saplitati se preko grana. Tako smo uspjeli pohvatati smo par civila , svezati im ruke i predati komandi.
10.april 1941. godine
Kretali smo se prema Doboju i nekako je nelagodnost i strah rastao. Na putu smo naišli na par naših oklopnih auta koji su bili dio motorizovane jedinice za zaštitu. Priznali su nam tada prvi puta zvanično da je Njemačka napala Jugoslaviju i rekli da ćemo u Doboju dobiti hranu i municiju pa tek onda ići dalje. Hajde pomislih napokon ćemo se barem najesti i napiti. Nešto oko četrnast sati su opet naišli avioni i mitraljirali po koloni.
Mi smo se razbješali na sve strane. Ja sam sa nekoliko vojnika uletio u obližnju kuću. Vrata su bila otvorena tako da sam se uspio samo baciti unutra da me rafal nepokosi. Metci su udarali po zidovima i dizali prašinu oko nas. Htio sam ustati i okliznuo sam se na nešto ljigavo. Tada smo ugledali prizor od koga se ledi dah. Otac ,majka i troje djece , svi poklani na jednoj gomili leže.
To mi je prvi puta bilo da vidim prerezane vratove. Krv je curila na sve strane onako u putocima. Po zidovima su zlikovci nešto šarali sa krvlju , igrali se vjerovatno jer im je to bilo dosadno. Bilo mi je muka u stomaku , pravo mi se povraćalo. Naleti jedan mještan pa nam reče da su tuda ustaše prošli i da kolju sve po redu a posebno Srbe traže.
Izašli smo svi blijedi iz te kuće i nemoćni da bilo šta uradimo i kad bi ih sreli ovako bez ijednog metka u pušci. Tada mi je moja Rada pala na pamet. Nadao sam o kako sam se nadao da tih ustaša nema kod nje da tamo avioni nemitraljiraju. Shvati sam da mogu još samo da se nadam i ništa više…………..