Moram priznati da su me već jagodice prstiju bolile od tipkanja ali posao je bio posao I nisam to htio ni sebi da priznam a kamoli starcu da mi je polako već dosta pisanja. Ma nema veze , pomislih , ako on može tako star da diktira pa mogu I ja da sve zapišem. Ipak sam ja par godinica mladji od njega a i nebi želio da izgubim ovaj posao jer su nam pare potrebne a i priča mi se polako svidjala. Interesovalo me šta će biti dalje.Pogledao sam svoju malu Lanu , još uvijek mačka nije bježala od nje , znači možemo još ostati i nastaviti sa pisanjem.
Starac je dohvatio opet čašu sa vodom i mali gutljaj otpio– možemo li dalje nastaviti pitao je i nastavio odmah da priča i ne čekajući moj odgovor:
———————————————————————————————————————————-
Deset kilometara prije Doboja smo stali jer je bilo već jako kasno. Hrane nije bilo pa su vojnici pošli da se iskradaju po komšijskim trapovima tražeći bilo šta za pojesti a usput su po naramak sijena uzimali za stoku. Ako nam još konji i volivi pocrkaju moraćemo sami da vučemo drvena kola. Ujutro su seljaci dolazili tražiti naknadu za ono što im je nestalo pa je došla naredba zatvora ako se neko uhvati u kradji. Na papiru su dobili potvrdu pisanu rukom da će im se sve vratiti poslije rata. Sve je to lijepo ali ko je još uveo reda kod gladnih , tu se razmišlja stomakom a ne glavom.
- april 1941. godine
Vatre nismo smjeli ložiti pa smo se čitavu noć smrzavali. Neznam šta je gore bilo glad ili zima te noći. Oficiri su bili u Doboju te noći i vratili se namrgodjeni ali nama nisu ništa govorili i pričali. Ujutro su nas postrojili i saopštili da su uhvaćeni par dezertera što su sinoć pobjegli i predani vojnom ratnom sudu pa da će biti danas streljani. Saopšteno nam je da od sada važe ratni zakoni i svaki će se dezerter bez sudjenja na licu mjesta streljati.
Vidim da su se neki već osmjehnuli jer su pomislili a čime ćeš nas i streljati. Kao da je oficir osjetio šta je vojska mislila izvadi kofer municije i prodera se da je ovo municija za straljanje dezertera. Svima je nestao osmjeh sa lica a meni je prošla jedna misao kroz glavu. Za Švabe nemamo municije a za dezertere imamo , to stvarno nema smisla ali niko nije smio ni riječ da kaže. Vojska je stajala i šutila , grobna tišina. Taj dan smo primili po kilogram hljeba i jednu konzervu pa nam se malo raspoloženje povratilo. Kad sad razmislim ko da je sve to i bilo planirano od starješina kao nagrada da malo obuzdaju i smire vojnike ako smo se uopšte i mogli nazvati vojskom.
- april 1941 godine
Danas su nas rano ujutro nekako oštro postrojili oštrije nego dosada i naredili da se kreće prema Doboju. Iznemogli volovi i konji , iscrpljeni vojnici jednostavno su se vukli po putu. Taman smo ulazili u Doboj kad je na nas otvorena vatra sa svih strana. Nismo ni znali odakle sve pucaju samo su metci dolijetali i zviždali sa svih strana. Vojnika do mene pogodi kugla u čelo i on se bez glasa sruši kraj mene. Napred je bila samo mala rupica a ozada mu je falilo pola glave. Preplašena stoka je bježala na sve strane , panika je nastala. Nikakve komande nismo imali a ni municije da uzvratimo vatru tako da je jedino rješenje bilo , bježi koliko te noge nose.
Konji i volovi su se sudarali po ulicama , gazili po onima koji su pali i ostali ležeći ,samo vriska i rafali metaka su se čuli. Ja sam se uputi prema mostu na rijeci koji je već bio pretrpan ljudima koji su pokušavali svi odjednom da predju na drugu stranu da spašavaju goli život. Minobacačka granata je grunula kraj mene i bacila me na zemlju. Nešto teško me poklopilo. Mrtav vojnik je ležao preko mene i vjerovatno me zaštitio od udara granate. Skinuo sam ga sa sebe i na trenutak sam pogledao u njegovo lice. Mlad momak nije imao više od dvadesetak godina.
Metci zazviždaše okolo pa sam kao bez duše potrčao preko mosta i bacio se na drugu stranu dok je rafal orao zemlju iza mene. Grupa u kojoj sam se nalazio bježala je u pravcu Gračanice pa sam i ja odlučio da tu ostanem jer mi je nekako u grupi bilo sigurnije. Konji natovareni mitraljezima trčali su preplašeno izmedju drveća ali niko na njih nije obraćao pažnju. Glad nisam ni osjećao i svima nam je bilo samo da spašavamo živu glavu.
U putu smo pobacali vojnu odjeću , jaknu , šinjel , hlače i oružje ko je još imao uz sebe. Kako smo mi bacali sve sa sebe tako su civili po obližnjim kućama sakupljali to sve i nosili da sakrivaju negdje. Zamišljao sam već kako dolazim kući kako mi moja Rada trči u zagrljaj i čeka me na kapiji. Potrčao sam još brže sa nadom da će mi se san i ostvariti ubrzo.
Rat je završio prije nego što je i počeo i sad mogu da se kući vratim. Ovi napred su se odjednom zaustavili pa sam i ja prekinuo sa maštanjem o povratku i provirio malo napred da vidim šta se dogadja. Pogled mi se sledio , ispred nas Njemci sa uperenim puškama. Lijevo i desno od nas izroniše kao ni iz čega i opkoliše nas. Jedan potrča ali nije stigao ni deset koraka da napravi , rafal i pao je. Svi smo se ukopali i više nije niko pokušavao da pobjegne.
Zgurali su nas opet u kolonu i potjerali nazad za Doboj. Nagurali su nas na ušće rijeke Spreče. Svakim satom su dovodili sve više i više naroda tako da se skoro nismo više ni pokretati , bilo nas je sigurno par hiljada. Noći su bile jako svježe i taj hladni aprilski vjetar nam se podvlačio pod kožu. Gledali smo dobro uhranjene Švabe kako jedu i smiju se. Jedan jadnik je pokušao da pridje i dohvati polupraznu konzervu. Pustili su ga da je uzme i onda sasjekli rafalom. Nije još ni pao na zemlju a švabe su se grohotom smijale.
Sledećeg jutra u pet sati dogovorili smo se da pokušamo bjegstvo. Izvukli smo se iz mase i krenuli kao prolaznici prema mostu da pokušamo kao civili da prodjemo. Srce mi je sišlo u pete kada su Njemci pošli nešto na Njemačkom da viču i da nas udaraju kundacima. Kasnije smo saznali da su nas Njemci prepoznali po vojničkim cokulama. Bježanje je bilo zabranjeno i sad su nas bjegunce u neuspjelom pokušaju bjega postrojili na rubu šumice. Tada je kao šuškanje došao glas i do mene. Nijemci streljaju sve koji pokušaju pobjeći…..