Guram se kroz gomilu ljudi koji pokušavaju kao i ja da udju na mala vrata od sale. Puštam par starijih ljudi da prodju kraj mene i pitam se , roditelji to nisu sigurno nego više djed i baka koji su došli na koncert. Lana ima danas koncert u obdaništu pa sam i ja naravno došao kao i svaki puta kada je bila na bini. Gužva je baš velika , nisam očekivao da će da bude takav odziv. Ulazim dole u parter , sve je puno , nema se gdje sjesti , ljudi se guraju lijevo desno da dodju do prvog praznog sjedala , dižem pogled na balkon , aha tamo ima još par nezauzetih mjesta.
Progurao sam se nekako napolje iz partera u suprot struje ljudi koji su pokušavali da udju i krenuo na balkon. Kao da me u tom momentu svi prokužili pa je komplet rulja krenula na gore. Ili sam ja malo zakasnio ili su svi ostali poranili pa zauzeli mjesta. Mislim u sebi , pa dvadeset minuta ranije doći je valjda dosta , ali izgleda da i nije. Popeo sam se nekako i propustio staru baku kraj mene da je masa ne zgazi onako malu i sitnu i kad sam pogledao , baka sjedi baš tamo gdje sam ja mislio da sjednem na balkonu. Ma nema veze i tako bi ustao čak i da sam bio brži da joj mjesto napravim. Nadjem par pomoćnih mjesta sa strane i smjestim se nekako.
Kao i u životu sve se smiruje svjetla pozornice se gase i predstava počinje. Reflektori još samo svijetle u pravcu bine i pokazuju otprilike sedamdesetoro djece u horu koji počinju pjevati. Tražim gdje je moja Lana, ne vidim je , aha, eno je u prvom redu. Crni komplet na njoj , frizura je tu , kosa uvijena na loknice. Hor se razilazi polako, vaspitačice sviraju na gitarama i flautama , violine , djeca se smjenjuju kroz pjesmu i skečeve.
Držao sam tu malu ručicu skoro pognut dok sam je vodio u obdanište da bi mogli da hodamo uporedo. Vodeći je bilo je pitanja, kako će izgledati na bini , šta ako zaboravi tekst , hoću li ja sve viditi , šta ako pogriješi , nesmijem je zaboraviti kad podjem kući i još stotinu drugih sličnih malih simpaticnih trema. Gledao sam u obdaništu kako moja mala slatka curica recituje i pjeva , kako sa drugom djecom pravi greške koje su tako simpatično izgledale kao što to samo mala djeca mogu uraditi.
Sada gledam kako je izrasla i neka me tuga uhvati , ma nije to ni tuga nego jednostavno postajem svjestan da moja mala curica , još juče mala beba, izrasta širi krila i sprema se polako za svoj prvi let u nepoznato. Sprema se za život sa svim svojim lijepim i ružnim stvarima koje on nosi sa sobom , let u nepoznato koji svi moramo proći teže ili lakse proživiti. Kad malo razmislim možda je to neka sugestija da još jedno dijete odlazi u život i polako kreće svojim putem. Tuga nije ispravna riječ nego je mozda bolje reći da postajemo svjesni da se približava momenat kada djeca odlaze na svoj prvi let u nepoznato.
Strah isto nije ni to prava riječ , svi smo kroz to prošli , možda samo saznanje da se i taj prvi let mlade ptičice iz gnijezna približava i to sve brže i brže. Gledam ih kako sviraju i pjevaju i svaka slutnja i strah nestaju , stvarno je sve profesionalno izvedeno da se pitam kako su to sve uspjeli sa toliko tekstova i djece ukomponovati. Gledam svoju malu veliku djevojčicu više sa ponosom nego sa negom tugom ili strahom , djeca rastu i tako i treba da bude , djeca odlaze i tako i treba da bude ali se i djeca vraćaju tamo odakle su se jednom otisla u svijet pogotovo ako ih lijepa sjećanja tamo vode.
Izlazi moja Lana i gura se kroz gomilu druge djece , odjednom se izgubi , ne vidim je više. Provirujem lijevo desno , nigdje je nema , neko me kucka po ledjima , mali mangup je tu. Provukla se iza ledja da me malo iznenadi. Viče tata i skoči na mene pa me zagrli i stisnu koliko može jače. Kakva sam bila , priupita. Super , ma ko da si se rodila na bini , rekoh, gledao sam u te male sretne oči , sretne što je sve dobro prošlo. Uhvatila me moja Lana za ruku pa smo krenuli kući. Tata , prekinu me Lanin glas , hoćemo na sladoled.
Prvo sam pomislio , pa kasno je za sladoled a onda sam zastao na trenutak. Nasmijao sam se baš slatko. Zašto da ne samo moraš mi obećati da ćeš polako jesti. Ja , ja , sigurno , reče Lana već uhodanim odgovorom i skrenu pogled. Da sam još malo duže zadržao pogled vjerovatno bi primjetio onaj dječiji sjaj u njenim očima jer kad bude sladoled već na stolu onda nema više povratka a da će ga brzo pojesti to smo znali obadvoje. Dječiji sjaj , ima još vremena idući puta se možda sjetim na vjenčanju ali i to je žvot , idemo dalje , jedino znam da će biti i ostati uvijek za mene moja mala-velika Lana sa osmjehom iz ulice snova.
Nemojte nikada da izgubite svoju ulicu snova , nikad nezaboravite da budete dijete u duši jer dječije su radosti i najljepše radosti , neponovljive i jedinstvene. Mogu samo da žalim one ljude koji su zaboravili da se nasmiju smjehom djeteta , iskreno i dobroćudno.
Lana me prekinu iz razmišljanja , taticei hoćeš i ti brzo na spavanje , pitala je. Nego da hoću , rekoh , bio je to baš jedan naporan dan. Otišla je u dječiju sobu nekako i previše brzo. Nije prošlo dugo a u mrklom mraku nešto bubnu kod mene u krevet. Tatice kakva sam bila danas na bini , čuo se Lanin glas. Ma super si bila , odgovorih. Privukla se uz mene kao malo mače. Nego šta ćeš ti ovde , znaš li ti gdje je tvoja soba , priupitao sam ali odgovor se izgubio u tami. Samo se još čulo ravnomjerno disanje u noći moje male – velike djevojčice…….