Zagrlili smo se kao stari dobri poznanici koji se baš dugo nisu vidili. Bilo je to pravo iznenadjenje i za nju i za mene. Došla je sa nekom kolegicom do moje škole sasvim slučajno i neplanski pa smo se tu sreli opet. U daljini sam čuo da je zazvonilo zvono za novi čas a to je značilo da moram ići. Jedan korak sam napravio unazad pa je priupitah da li ona sada ima vremena. Naravno odgovor je pozitivan bio pa sam i ja naglo ali ne i neočekivano odlučio da kidnem sa časa.
Pomislio sam ako mi se opet izgubi boga pitaj kaćemo se opet sresti i znao sam u tom trenutku da je to jedino ispravno da se uradi. Poslije toliko godina ne želim tako lako da te pustim i izgubim. Tu je bila jedna klupa u blizini pa smo sjeli da se ispričamo.
Njen otac je bio vojno lice pa su stalno selili od grada do grada. Priznala mi je da je često mislila na mene i da sam joj jako nedostajao. Još uvijek nije našla nikoga skim bi se mogla tako ispričati kao što sam bio ja. Kao da sam čuo moje vlastite riječi tada ali samo za nju rečene. Priznao sam joj da sam je poslije puno puta još tražio na našem starom mjestu i da mi je pravo nedostajala.
Sudbina je pravo čudna da se baš danas sretnemo neplanski ovde , kao da je neka ruka vodila do mene reče mi i spusti pogled. Uhvatila me je za ruku i to mi je tako prijalo , baš mi je prijalo da nemogu opisati riječima. Ispričali smo se kao dva nomada , ko je gdje selio i kako mu je bilo. Vrijeme je prolazilo nemoguće brzo pa nas je prenulo zvono za idući čas. Zateklo nas je sa toliko nedorečenog da je bilo toliko teško pomisliti samo da moram ići na nastavu dalje.
Sada sam baš morao krenuti jer je bio dvočas iz istorije a profesor je bio baš opasan. Dogovorili smo se ja i Amela da se nadjemo u subotu u kinu pa sam otrčao u školu što sam brže mogao. Kad sam uletio u razred svi su me pogledali nekako čudno pa sam se zapitao sam u sebi šta je sad bilo.
Ja sam mislio da sam pobjegao samo jedan čas ali su u stvarnosti bila dva časa koja su prohujala a da ništa primjetili nismo. Naravno da sam tada imao problema sa profesorom istorije. Nije baš bilo zdravo pobjeći mu sa jednog časa i uletiti u drugi.primjetio je odmah da sam se ponovo pojavio i izveo me pred tablu. Morao sam pretrpiti govoranciju i kritiku pred njim , ali dok je on svoje pričao ja sam u mislima bio već u kinu.
Koja slučajnost da sretnem baš simpatiju iz svoga djetinjstva ili možda je simpatija samo bila tada ali sada nas je oboje izgleda nešto više privlačilo. Našli smo se u kinu taj vikend i što se kaže proradili su nam leptirići u stomaku. Krenuli smo skupa izlaziti i moja se simpatija pretvorila u moju prvu ljubav. Prvi poljubac , prvi pravi zagrljaj , prva čežnja u oku do idućeg susreta. Za sve nas je prva ljubav neobična i nezaboravna.
To je nešto što se čitav život pamti i ostaje u nama do kraja. Vrlo brzo smo primjetili da imamo iste želje iste poglede na život iste snove. Nijedno nismo disko nešto posebno volili pa tamo nismo ni zalazili. Bilo nam je važno da smo skupa zagrljeni na nekoj klupi kraj rijeke. Dogovorili smo se da roditeljima ništa nespominjemo o nama. Kad bolje razmislim neznam ni ja zašto ali vjerovatno jer nismo puno drzali do silnih pridika i pitanja koja bi uslijedila.
Najgora je bila neizvjesnost jer nismo znali hoće li nam roditelji seliti opet. Sada nije više bila simpatija u pitanju nego ljubav i to ne bilo koja nego ona prva koja se pamti za čitav život. Sama pomisao da bi nam roditelji došli jednog dana i samo saopštili da sele tako me je sada uznemiravala i dovodila do očaja.
Još i danas kad je se sjetim odzvanja mi njen smijeh u ušima kao da je predamnom na klupi kraj Vrbasa. Znala se baš nasmijati i to od srca. Upitao sam je gdje su joj šine sa nogu. Davno ih je skinula , reče , zglobovi su legli na svoje mjesto pa više nije imala problema. Još uvijek ih ima negdje zabačene u podrumu. Tada se nasmijala i priupitala , pa nije valjda da si me zbog šina volio. Stao sam malo iznenadjen ne samo zbog toga što je šine spomenula nego je i za to vrijeme upotrebila riješ voliti.
Neznam kako bi te dane sada najbolje opisao ali bili su to dani strepnje , sjećanja i ljubavi. Bili su to dani kada smo samo težili da budemo skupa i par trenutaka zajedno su nam sve značili. Gledao sam je , te svijetlo plave oči , ta valovita plava kosa do pola ledja za sve ove godine je još ljepša postala.
Nekako u to vrijeme sam položio i vozački ispit pa smo se ponekad znali provozati sa starim fićom od moga oca. Nismo imali puno para pa smo se vozali uglavnom bez plana i cilja a kad ugledamo kakvo lijepo mjestašce kraj rijeke stajali smo. Naravno da sam zbog toga često sa ocem imao problema naime nije stizao da napuni rezervoar kako sam ga ja brzo praznio. Jednom sam baš imao problema kad je krenuo na posao pa samo dopola puta stigao – nestalo benzina.
Ja došao kasno kući i nisam mu stigao reći da je prilično na kraju rezervoara. Kad malo razmislim i da sam mu rekao nebi opet stigao do prve pumpe. Bilo je burno sledeći dan ali preživio sam i to nekako.
Nego sad mi baš zamirisa kafa Alma napravila pa pronese kraj mene. Moram prekinuti za danas pa ću vam nastaviti sutra dalje pričati , za ovaj put mi je baš dosta izvrtanja rukavica.