Taj starac je stvarno puno proživio i tek sada ga razumijem zašto sve ovo hoće da se zapiše da se ne zaboravi. Nekako sam osjećao i divljenje i sažaljenje prema njemu zbog svega toga što je preživio. Mora da sam zastao sa kucanjem onako zamišljen kad sam osjetio pogled starca na sebi. Pogledao me je ispod oka kao da je primijetio da su mi misli malo odlutale. Klimnuo sam mahinalno glavom , razumio je i nastavio dalje da diktira…….
Naredjeno mi je da skinem svu odjeću sa sebe i da stanem pod tuš. Oko mene su bila još dva zarobljenika.Stražar je pustio vodu u tom hladnom Januarskom jutru. Voda je tekla a inje je počelo da se hvata po koži. Bilo mi je teško disati i sav sam se tresao ali moram da izdržim. Na trenutke sam pomišljao da je možda bolje da jednostavno umrem i da se sve ovo završi , da prestane bol i patnja ali mi je idući trenutak jedno obećanje kao poslednja nada došlo u misli.
Mislio sam na svoju Radu na vatru u peći na toplu kafu i doručak. Dao sam obećanje da ću se vratiti , moram izdržati . Tušitanje je trajalo oko dva sata neprekidno. Svaka kap vode me već bolila i znao sam kada će da me udari. Voda je stala i uletio je čuvar sa puškom. Naredjeno mi je da se obučem i odveden sam u samicu.
Narednih jedanaest dana su nas tuširali dva sata sve skupa odjednom pa onda odvodili na drvene daske u samicu opet dva dana. Neznam šta je bilo gore jer brisati i sušiti se nije moglo. Zubi su cvokotali i udarali jedni u druge prijeteći da polome jedni druge a tijelo se treslo u grču za malo toplote koje nigdje nije bilo. Poslije dva sata u samici odvodjeni smo kod komadanta gdje su nas dvojica dobro uhranjenih njemaca opet tukli i prebijali. Zarobljenici su tu baraku nazivali kaznena baraka i znalo se već unapred da malo ko opet izadje živ odatle.
Kada sam došao u baraku izvagali su me i ustanovili da imam sedamdesetdva kilograma.
- januar 1943. godine
Došao je najsretniji dan u mome životu. Kupanje je prekinuto i pozvan sam kod komadanta na vaganje , imao sam četrdesetosam kilograma i ličio na kostur koji se još nekim čudom i pokretao. Za jedanaest dana smo primili po jedan obrok dnevno i to je bilo malo neslane kuhane repe i četvrt hljeba. Dok sam se u bunilu tresao u samici osjetio sam da me jedan zarobljenik krišom.pokrivao dekom. Uvlačio se kroz mali prozorčić rizikujući svoj život i petnaest minuta me pokrivao dekom a onda bježao opet da ga neuhvate. Jedan od onih koji je preživio komplet torturu i znao je kako mi je. Mislim da bez njegove pomoći nebi ni preživio to sve.
Za jedanaest dana sam proveo pod tušem u kupatilu stotinudeset sati , batinjanja oko dest sati , u samici oko stotinučetrdeset sati. Za to vrijeme sam izgubio oko dvadesetčetiri kilograma. Pod stražom su me proveli opet nazad u staru baraku. Tu sam zatekao Rogić Dušana iz Hrvaćana , Vuletić Mišu iz Banja Luke i Savu Ilića iz sela Kokore. Rogić Dušana sam dobro poznavao pa mi je dao svoj šinjel i ćebe da izdržim ovako slab tu zimu koja je bila baš nepodnošljiva.
Sreća da su me vratili u istu baraku jer sam tu sakrio vrijednosne bonove za hljeb još iz vremena kad sam u pekari radio. Te sam bonove dao ovoj drugoj dvojici jer su oni mogli napolje izlaziti pa su nam oni za bonove hljeb donosili. Pet dana je prošlo i opet su pošli da nas prozivaju po brojevima. Obično kad prozovu jedan broj nezna se do kraja da li je to grupa koju će streljati ili je opet radna grupa. Znači uvijek je bilo pedeset posto šansa da živiš ili da te rafal mitraljeza sasječe i zatrpaju prekoputa kod male šumice.
Prozvali su i moj broj 7042 mi je odzvonilo u ušima , odvojen sam u manju grupicu sa strane…….